BIBLIJSKA PORUKA DANA

Sveta Marija Magdalena

Četvrtak, 22. srpnja 2010.

Iv 20,1-2.11-18

1Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. 2Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: "Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše." 11A Marija je stajala vani kod groba i plakala. 12Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo - jedan kod glave, drugi kod nogu. 13Kažu joj oni: "Ženo, što plačeš?" Odgovori im: "Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše." 14Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus. 15Kaže joj Isus: "Ženo, što plačeš? Koga tražiš?" Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: "Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti." 16Kaže joj Isus: "Marijo!" Ona se okrene te će mu hebrejski: "Rabbuni!" - što znači: "Učitelju!" 17Kaže joj Isus: "Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu." 18Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: "Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 SEQ CHAPTER \h \r 1ŽENO, ZAŠTO PLAČEŠ?

22. srpnja: Sveta Marija Magdalena

Prema Lukinu Evanđelju (8,2) Marija iz Magdale spominje se na prvome mjestu kao ona među ženama koju je Isus izliječio te koja je Isusa ustopice slijedila. U predaji se pretpostavlja da bi to mogla biti ona grješnica koja je oprala Isusu noge (Lk 7,36-50) te da je bila sestra Lazara i Marte kod kojih je Isus navraćao (usp. Lk 10,38-50; Iv 12,1-8). U izvještajima o Isusovu razapinjanju stoji kako je bila uz Isusov križ (Mk 15,40-41) te za Isusova ukopa (Mk 15,47).  Bila je među onim ženama koje su na uskrsno jutro išle pohoditi Isusov grob (Mk 16,1-8). Njoj - iz koje je Gospodin istjerao sedam zlih duhova - Gospodin uskrsnuli se prvoj ukazao i poslao je navijestiti učenicima kako je živ, kako je uskrsnuo (Mk 16,9; Iv 20,14-18).

Njezino je srce iz zahvalnosti kucalo za Isusa jer ju je podignuo iz kala grijeha, povratio u život i dao novu nadu. Gospodina je ljubila tankoćutnom ljubavlju i nije se mogla pomiriti da ga više nema. Pa i kad se Gospodin ukazao, nije ga prepoznala. Tek na glas Uskrsloga i spomen vlastitoga imena ona prepoznaje Učitelja - Gospodina.

U evanđeoskom odsječku veli se višekratno kako je Marija plakala. Lako je reći, suze su ženska stvar, muškarci ne plaču. Marija Magdalena plače - učenici ne plaču. Njih zapravo tu i nema. "Svi ga ostaviše i pobjegoše!" (Mk 15,50). Dali su vjetra petama. Iz straha smjestili su se na sigurno, gdje nema opasnosti. I kako god čitali Evanđelja, uvijek su muškarci daleko, a žene su u blizini događaja.

Marija plače. Suze dolaze iz dubine duše i srca. One su nešto kao podzemne vode koje naviru negdje iz čovjekovih dubina. Suze imaju svoje temelje. Marija je izgubila Isusa, izgubila je bitno u životu i zato plače. Jer riječ je o Isusu. Ne o bilo kome. On je razlog njezinih  suza. Pitajmo se stoga: Jesmo li ikada zaplakali ako smo izgubili Isusa? Od njega se udaljili? Grijehom, zlom, osobnim odvratom od Isusa? I bi li nas u dubini duše pogodilo kad bismo ga izgubili. Je li nam jasno tko je Isus u svijetu i povijesti? I tko je on za ovaj svijet, za Europu? Kome je još u Europi stalo do Isusa? Tko još za njim tuguje i plače? Ne, štoviše, on je predmet satire i ironije, ismijavanja i ruganja, u javnosti i na pozornicama...

Ja osobno ne znam što bi od mene bilo da nije Isusa, da ga nisam egzistencijalno upoznao i susreo. Od toga susreta i poziva život je daleko osmišljeniji. Marija ovdje plače, okrenuta prema prošlome, leđima prema budućnosti. Zato ne vidi Uskrsloga koji je živ, pred njom. Ali postoji pravilo: Nitko ne može pronaći, otkriti Isusa, ako ga Isus nije prije potražio. Treba se dati naći i osloviti, kao Marija ovdje.

Isus izgovara samo jednu riječ. I to je dosta. Ne treba nikakva tumača, nikakvih pojašnjenja spram uskrsnuća, spram novoga života. Njoj se otvaraju nove oči, oči duha i srca. I zato može samo od sreće viknuti: "Učitelju!" Tako nastaje vjera, uskrsna. Govor i odgovor ljubavi. Marija postaje prva vjesnica uskrsnuća: Apostola apostolorum - nije član Dvanaestorice, ali je ipak prva koja naviješta zbilju uskrsnuća.

I mi smo pozvani svojim imenom. I nas je Gospodin oslovio. I nas šalje. Budimo spremni biti vjesnici Isusa Krista - upravo kao Marija Magdalena. Njegove ljubavi, praštanja, njegova života i djelovanja i danas u povijesti čovječanstva. To jest na svoj način neizrecivo, Uskrs se ne da ljudskim riječima izreći, ali možemo barem iščitavati tragove koje je on ostavio u osobama koje su susrele Uskrsloga. 'Oni koji su sijali u suzama, žanju u pjesmi', veli psalmist. Isto se zbiva i nakon susreta s Uskrslim, nakon Velikoga petka, smrti i pokopa, do uskrsnoga jutra. Otada se sve mijenja u životu, život poprima novu perspektivu - uskrsnu.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

16. tjedan kroz godinu

Četvrtak, 22. srpnja 2010.

Mt 13,10-17

10I pristupe učenici pa ga zapitaju: "Zašto im zboriš u prispodobama?" 11On im odgovori: "Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. 12Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. 13U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju." 14"Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati - i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati - i nećete vidjeti! 1515 Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim. 16A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. 17Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

BLAGO VAŠIM OČIMA I UŠIMA...

Mt 13, 10-17

"Zašto im govoriš u prispodobama?" - pitaju učenici Isusa. Kao da time žele reći: "Zašto im ne govoriš izravno, otvoreno, u lice?" - Isusov je odgovor zagonetan. Ima li ljudi koji su unaprijed isključeni iz zajedništva s Isusom, koji ne će baštiniti kraljevstva Božjega? Ima li onih kojima je zapriječen ulazak u kraljevstvo? Zacijelo, imamo pred sobom tajnu poziva i neodziva, poziva i izabranja, ali isto tako i tajnu čovjekova otvrdnuća. Bog je kroz cijelu povijest pozivao svoj narod.                    

I u Markovu Evanđelju imamo kroz cijelo pripovijedanje upravo tu zbiljnost otvrdnuća, zaslijepljenosti, gluhoće. Tek nakon uskrsnuća Marko spoznaje što znači Božja milost: Oči sviju, pa i učenika su slijepe, sve su uši gluhe, srca sviju su otvrdnula, sve dok Isus osobno ne otvori oči, uši i srca. Pavao će reći, kako nitko nije pravedan, nitko ne shvaća, nitko nije razuman. Zato treba posebno poučavanje, specijalne lekcije koje on daje svojim učenicima.

Prođemo li onako letimično kroz Stari zavjet, vidjet ćemo kako Izrael, Izabrani narod, živi u trajnoj pobuni protiv svoga Boga. Dok svi drugi narodi biraju sebi bogove, prema svome ukusu, Izrael se shvaća, on crpe svoj identitet upravo u tome što je njega Bog pozvao i učinio narodom. On stalno živi u svijesti i od svijesti svoga izabranja i svoje izdvojenosti iz drugih naroda, svoje posebnosti. I stalno bi  taj narod ispod Božje ruke i vodstva. Cjelokupna je njegova povijest povijest protimbi, mrmljanja, pobuna. Pa i na kraju protiv Isusa Krista, Mesije. Rado bi bez Boga, rado bi se otrgnuli njegovu vodstvu, a u konačnici ipak bez njega ne mogu. Oni su sudbinski povezani.

Tek što je izišao iz Egipta u slobodu, u pustinju, buni se protiv životnih uvjeta. Želi natrag u Egipat, želi u ropstvo, želi imati obilje za svoj trbuh. Želi u ropski odnos. Pa i kad je sklopljen Savez, otpada od Boga i klanja se telcu. I nakon četrdeset godina lutanja pustinjom, gdje se Bog dovoljno pokazao onim koji ih ljubi i prihvaća, oni su  u pobuni. Nakon osvajanja Obećane zemlje Jošua ih stavlja pred izbor. Ni nakon ulaska u zemlju Gospodnjih obećanja nema vjernosti. Buni se narod stalno protiv proroka koji uporno pokušavaju spriječiti otpad naroda od Boga. Uvijek iznova imamo otpad, imamo infiltraciju božanstava okolnih naroda. Izrael bi htio slaviti svoga Boga kao što okolni narodi slave svoje bogove. Povijest je to pobune, tvrdovratosti. Uzme li se izvorni izričaj za mrmljanje u hebrejskom jeziku, onda bi se dalo prevesti s onim što čini pas prije nego se baci na plijen - nešto kao 'režanje' na Boga. Odatle onda i povijesne katastrofe.

"Otvrdnulo je srce ovoga naroda!" Nije to u konačnici nezadovoljstvo životom kojim narod živi, nego je to nepovjerenje u Božje djelovanje. Narod nije voljan prihvatiti svoju povijest kao povijest koju Bog vodi, kojom on ravna. Ne smatra Boga prijateljem, nego onim koji ga želi uništiti u pustinji, a i poslije. Uvijek nekakva nostalgija za prošlim, bivšim, kad bijaše bolje, a zapravo lošije. Upravo kao i danas nostalgija za komunizmom u nas. I stoga stalno ozloglašavanje i zemlje, i njezinih plodova, i svega što Bog čini. Kao i danas. Stalno ocrnjivanje svega što se dogodilo unatrag dvadeset godina na ovim prostorima.

Na bit religije spada da čovjek sve s čime se susreće kao s tajnom, što ga fascinira, što bi sam htio iskusiti, čini svojim božanstvom komu se klanja. Bilo to ljubav, plodnost, priroda, opijenost, moć, rat - sve se to doživljava božanski silno i čovjek se tome klanja. Nije teško služiti božanstvima moći i božici ljubavi. To je ugodno, to je čovjeku nekako u naravi.

Izrael se pak suočio s istinskim Bogom, i doskora je spoznao: Volja toga Boga ne poklapa se s onim što bi čovjek htio. Njegova je volja drukčija. I tako se kroz cijelu svoju povijest hrve Izrael s Božjom voljom i zakonom. Nema naroda kroz cijelu povijest čija bi povijest bila toliko protkana hrvanjem s Bogom ('Jakov - Izrael'). I nema naroda koji je do te mjere i tako brutalno razotkrivao svoju vlastitu nevjernost. Izrael se stalno pita, tko smo mi, odakle dolazimo, kamo idemo, što očekujemo, što nas očekuje? To su izrazito religijska pitanja kojih nema u poganstvu.

Izrael je iz svojih povijesnih poraza i progonstava, iz pogroma i holokausta učio svoju povijest trajno revidirati. I promatrati je Božjim očima. Pa tako i u minulom stoljeću, nakon velikoga holokausta. Preneseno na Crkvu, i u Crkvi imamo upravo rastakanje vjerskoga poklada, i to bez ikakva otpora. danas imamo vjeru kod pojedinaca koja dopušta sve, vjera koja se prepušta svemu što čovjeku godi, vjera je to koja ima mnoštvo bogova, samo to nije više vjera s jednim, jedinim biblijskim Bogom. Spasavanje naroda iz ropstva, njegov put kroz pustinju u Obećanu zemlju za sve nas jest davna prošlost, ne nekakva sadašnjost. A kad podvučemo bilancu vjere u Crkvi danas, stanje Izraela u progonstvu bijaše bolje nego današnje stanje u Crkvi.

Isus ono izgovara i za nas. Mi smo dionici njegove riječi i blagoslova koji nam upućuje. Mnogi su proroci i vidioci, mnogi su kraljevi i umnici željeli vidjeti i biti dionici sreće koja dolazi s Isusom, i nisu bili dionici ove sreće koja dolazi s Isusom na svijet. Ono što on donosi jest neponovljivo. Nema toga čovjeka koji ne želi mir, slobodu, pravednost, dobrotu, praštanje, čovječnost. Sve se to dade iskusiti, doživjeti u Isusovoj blizini. On je ispunjenje čovjekovih snova.